Put ka ponovnom preuzimanju kontrole nad vlastitim životom nakon problema s alkoholom: bez okrivljivanja i stida.
Godinama sam sebi iznova govorila istu rečenicu, svaki put kada bih se suočila sa još jednom negativnom posljedicom svog pijenja, i to tonom koji je podsjećao na mržnju prema sebi: „Sama si sebi ovo uradila.“
Bilo da je riječ o tome da nisam otišla na posao nakon noći provedene u teškom opijanju, ultimatumu voljene osobe ili žestokoj svađi s dečkom nakon druge boce vina, ista bi mi rečenica odzvanjala u glavi dok sam se suočavala s posljedicama.
Zato sam, kada sam izašla iz Zuckerberg San Francisco General Hospital sa dijagnozom poremećaja upotrebe alkohola, na trenutak osjetila olakšanje. Napokon je postojalo objašnjenje za moje ponašanje i nije sve bila moja krivica.
Ali olakšanje je trajalo samo trenutak prije nego što se pojavilo drugo osjećanje: nemoć.
Kada je sve bila moja krivica, barem sam mogla nešto učiniti u vezi s tim. Ali ako nije bila moja krivica, znači li to onda i da ne mogu ništa učiniti?
Godinama sam imala osjećaj kao da sam prisiljena birati između dvije podjednako strašne mogućnosti: ostati zarobljena u samookrivljivanju ili odustati od vlastite moći da nešto promijenim.
Dvije nepotpune priče o ovisnosti
O ovisnosti smo slušali različite priče.
Nekada je to bila priča o krivici. Vjerovali smo da je ovisnost posljedica slabog karaktera, moralnog neuspjeha i, u konačnici, loših izbora. S vremenom se naše razumijevanje promijenilo i počeli smo je nazivati bolešću.
Nova priča ponudila je mnogo saosjećajniji pogled na ljude koji se suočavaju s ovisnošću; međutim, sa sobom je donijela i nenamjernu poruku: mogla je potkopati osjećaj lične moći i oslabiti nadu da se moguće oporaviti i živjeti drugačije, izvan same dijagnoze. Ovisnost je postala stanje kojim se može upravljati, ali koje se ne može izliječiti, i identitet koji je, iako često prihvaćen s namjerom da se smanji stid, nepogrešivo počeo određivati osobu koja nosi tu dijagnozu.
Stara priča polazila je od pretpostavke da osoba ima potpunu kontrolu nad svojim izborima, dok je nova priča sugerisala da nema nikakvu kontrolu. Dugo sam, kao i mnogi ljudi u mojoj situaciji, osjećala da moram birati između saosjećanja i vlastite moći da djelujem.
Sve dok mi jedna naizgled jednostavna formula nije ponudila treći put:
Događaj + reakcija = ishod
Na ovu formulu naišla sam tokom edukacije za terapeutkinju.
Formula kaže da je život koji danas živimo ishod onoga što se u našem životu događa (događaji) i načina na koji na te događaje reagujemo (reakcije). Ukazuje na to da, iako ne možemo promijeniti događaje, imamo moć mijenjati svoje reakcije, a time i ishod.
Na prvi pogled, ovo mi je gotovo djelovalo kao ponavljanje stare priče: „Sama si sebi ovo uradila.“, ali edukacija za terapeutkinju omogućila mi je da uočim nešto što u ovoj formuli ostaje neizrečeno: prije nego što su naše reakcije počele oblikovati naš život, njih su najprije oblikovala naša životna iskustva.
Niko od nas nije rođen sa zdravim i djelotvornim načinima reagovanja na bol i teškoće koje su sastavni dio života. Učimo ih od brižnih i emocionalno stabilnih odraslih osoba koje nam svojim primjerom pokazuju kako da reagujemo. A kada takve osobe nisu dostupne ili su odsutne tokom našeg razvoja, prilagođavamo se koristeći reakcije koje su nam dostupne kako bismo se nosili sa situacijom. Za mene je jedna od tih reakcija bila pijenje.
Kada u potpunosti shvatimo da su naše reakcije najprije oblikovane našim iskustvima i okruženjem, postaje moguće odmaknuti se od okrivljivanja sebe za sve što se dogodilo u našem životu.
Ali postoji još jedan, jednako važan dio: iako su mnoge naše sadašnje reakcije nastale izvan naše svijesti, a često i iz nužde, jednom kada ih postanemo svjesni, dobivamo priliku razvijati nove sposobnosti i birati drugačije reakcije.
Ako je pijenje postalo jedna od reakcija koje smo naučili koristiti kako bismo se nosili sa životnim izazovima, onda oporavak nije samo pitanje uklanjanja alkohola. Riječ je o proširivanju naše sposobnosti da reagujemo na drugačiji način.
Drugim riječima, iako naša prošlost objašnjava našu sadašnjost, ona ne mora određivati našu budućnost.
Kada pijenje postane automatsko
Kod većine ljudi koji dugo piju, pijenje s vremenom postaje podrazumijevana reakcija na suočavanje s boli, nelagodom i životnim izazovima. Od stresa do neželjenih osjećanja, od dosade do zastrašujućih ili zahtjevnih zadataka, ono često postaje prva reakcija za kojom posežemo prije nego što naš racionalni dio uma uopšte stigne da se uključi.
Kada pijenje postane naša automatska reakcija, ono često prestaje biti svjestan izbor svaki put kada posegnemo za pićem i postaje svojevrsna podrazumijevana strategija suočavanja sa životom. Ja to nazivam “automatizovanim” obrascima, jednom od nevidljivih sila koje ljude zadržavaju u onome što sam počela nazivati “začarani krug pijenja”.
Prekidanje dobro uvježbanog obrasca pijenja zahtijeva više od samog uklanjanja alkohola, a nije ni tako jednostavno kao zamijeniti jedno ponašanje drugim. Potrebno je razvijati nove načine suočavanja sa životnim izazovima, kako u odnosu na vlastita osjećanja i misli, tako i u načinu na koji postupamo. Taj proces razvijanja novih načina reagovanja nazivam “proširivanjem vještina”. Proširivanje vještina jedan je od ključnih procesa koji mogu pomoći u prevazilaženju zastarjelog obrasca pijenja i ponovnoj izgradnji povjerenja u sebe bez alkohola.
Prvi korak ka promjeni
Prije nego što možemo proširiti svoje načine reagovanja, najprije moramo postati svjesni nevidljivih sila koje oblikuju naše sadašnje reakcije. Ako je naše pijenje automatska reakcija, a ne samo loš izbor, pokušavati ga promijeniti bez razumijevanja onoga što ga pokreće isto je što i liječiti simptom, a zanemarivati uzrok.
Tek kada prepoznamo nevidljive sile koje su oblikovale naš sadašnji obrazac pijenja, možemo razvijati nove načine reagovanja na životne izazove, umjesto da ponavljamo stare obrasce pijenja.
Svjesnost je prvi korak ka stvaranju trajne promjene i ponovnom preuzimanju mogućnosti da upravljamo vlastitim životom.
Izvor: Event, Response, Outcome: A New Lens on Addiction | Psychology Today