Ovisnost o drogama nosi sa sobom posljedice, ne samo za pojedinca već i za njegove najbliže. Članovi porodice osobe sa problemom ovisnosti o drogama često doživljavaju negativne posljedice koje se odnose na porodične odnose, društveni život i mentalno zdravlje (Orford i sur., 2010.; Richert i sur., 2018; prema Flensburg, Richert i Fritz, 2022). Objektivno porodično opterećenje uključuje vrijeme i energiju koje srodnik troši na brigu o zdravlju i njezi o osobi ovisnoj o drogama, a subjektivno porodično opterećenje se odnosi na emocionalni stres koji sa sobom donosi čitava situacija u kojoj se porodica našla. Članovi porodice opisuju osjećaje kako je to biti zatvoren u kući, izoliran od drugih i osjećati se odgovoran za dobrobit osobe sa problemom ovisnosti o drogama. Ovi emocionalni stresori su često iskazani kroz zabrinutost, anksioznost, stid i krivicu (Sales, 2003; Schene, 1990; prema Flensburg, Richert i Fritz, 2022).
Ovisnost djeteta o drogama se često dovodi u vezi sa odgojem i uslovima u porodici (Smith & Estefan, 2014), što može dovesti do toga da roditelji budu ispitivani i okrivljeni od strane ljudi oko njih. Stigma koja dolazi s ovisnošću o drogama tako pogađa ne samo pojedince već i njihove roditelje (Corrigan et al., 2006; Jackson et al., 2007; McCann & Lubman, 2018). Zaključuje se da su članovi porodica osoba s mentalnim zdravstvenim problemima ili ovisnim o drogama često doživljavali predrasude i diskriminaciju na osnovu toga što su bili povezani s nekim ko je obilježen stigmom. To je nešto što je Goffman (1963) definirao kao udruženu stigmu.
Brojni roditelji biraju da probleme svoje djece zadrže unutar porodice zbog toga što su zabrinuti kako bi ih drugi percipirali i reagovali na njih (Barnard, 2005; Choate, 2015; Jackson, 2018; Usher i sur., 2007). Ove brige su dovele mnoge roditelje do izolacije od rodbine i prijatelja (Groenewald i Bhana, 2016; Mafa i Makhubele, 2019, 2020; McDonagh i sur., 2019; prema Flensburg, Richert i Fritz, 2022). Jedan od važnih motiva ljudskog ponašanja i postupaka je želja da se izbjegne stid. Kako stid nastaje u interakciji s drugima, ulaže se napor da se izbjegne interakcija koja može izazvati taj osjećaj, te se povlačenje može smatrati prirodnim dijelom reakcije.
McCann i Lubman (2018) ističu kako su roditelji odrasle djece sa problemom ovisnosti o drogama iskusili nedostatak znanja i empatije, kao i optužujuće stavove unutar svojih društvenih mreža. Reakcije drugih mogu dovesti do povećanja roditeljskog samooptuživanja i samostigme (Hlungwani i sur., 2020; Mafa i Makhubele, 2019; Mathibela i Skhosana, 2021).
Nepredvidljivo ponašanje djece i često rizičan životni stil su još neki od razloga zašto se smanjuje društvena interakcija roditelja. Dnevne rutine, aktivnosti i odmori izvan kuće se otkazuju zbog straha od onoga šta bi se moglo desiti ako roditelji ne bi bili dostupni svojoj djeci (Orford i sur., 2010). Pomoću koncepta porodičnih nevolja Ara Francisa (2012) se mogu objasniti ove, ponekad, drastične promjene u životu roditelja. Porodica je jedinstvena jedinica iz koje se donose odluke i gradi svakodnevni život, pa su društvena interakcija članova porodice, obilježja identiteta i uloga pod uticajem odnosa unutar porodice. Francis (2012) je identifikovao četiri dimenzije porodičnih problema. (1) ‘Remećenje rutine’, kako je dijete razvilo problem, dnevne rutine roditelja i očekivani društveni poredak su narušeni tako što su primorani da više vremena posvete roditeljstvu. (2) ‘Poremećaj izvođenja uloga i istaknutih identiteta’, porodične nevolje mogu se uporediti sa domino efektom jer ugrožavaju identitete i samoiskustva roditelja. (3) ‘Poremećaj odnosa’, nedostatak vremena i iskustvo sa udruženom stigmom doveli su do društvene izolacije. (4) ‘Unutrašnji nemir’, život koji su roditelji zamislili za sebe i za svoje dijete je poremećen što dovodi do osjećaja tuge i različitosti.
Roditelji djece sa problemom ovisnosti o drogama često osjećaju krivicu i stid te se porodični teret, porodični problemi, stigma i samostigma mogu posmatrati kao blisko povezani pojmovi koji mogu biti korisni za razumijevanje iskustava roditelja. U ovoj studiji fokus je na tome kako sami roditelji opisuju svoju situaciju i kako su se njihovi životi promijenili zbog problema ovisnosti njihove djece.Važan cilj studije je pridonijeti dubljem razumijevanju procesa stigmatizacije kroz koji prolaze mnogi roditelji djece sa problemom ovisnosti o drogama vezano za njihove neformalne mreže. Opšta svrha studije je istražiti kako osjećaji krivice i stida kod roditelja utiču na njihov društveni život i interakcije, te kako se nose sa udruženom stigmom koja često dolazi sa djetetom ovisnim o drogama.
Studija se temelji na 32 polustrukturirana intervjua sa roditeljima odrasle djece sa problemom ovisnosti o drogama, u kojoj su se pojavile tri teme: (1) iskustva krivice, stida i stigme, (2) uticaj na društveni život i odnose i (3) strategije za smanjenje krivice i stida.
Roditelji djece sa problemom ovisnosti o drogama postali su potencijalne mete za optužbe i krivicu. U velikoj mjeri su za to zaslužni i oni sami. Davali su različita objašnjenja problema svoje djece. Međutim, zajedničko većini roditelja bilo je to što su tražili i objašnjenja vezana uz njihovo roditeljstvo, čak i u slučajevima kada su i sami smatrali da su djeca imala dobro i sigurno djetinjstvo. Iako su mnogi roditelji sebe vidjeli kao osobe pune ljubavi i brige, prigrlili su opštu sliku ovisnosti o drogama kao rezultat neuspješnog roditeljstva.
Roditelji su iskusili da ljudi oko njih ne razumiju situaciju u kojoj se nalaze. Neki su davali nepoželjne savjete, dok su drugi bili skloni kriviti njih kao roditelje i smatrati ih odgovornima za situaciju u kojoj se nalazi njihovo dijete. Mnogi roditelji su osjećali da se moraju braniti od negativnih stavova ljudi iz njihove okoline koji su implicirali da su pogriješili i da su oni kao roditelji na neki način krivi za situaciju svoje djece. Nisu bili okrivljeni samo u vezi sa činjenicom da je njihovo dijete razvilo problem s drogom, već su također smatrani odgovornima za djetetov nastavak upotrebe droga i za oporavak.
Mnogi roditelji su izrazili nesigurnost o tome šta drugi misle i osjećaju o njima kao roditeljima, te strah od toga kako bi se okolina prema njima odnosila ako bi otkrili probleme svoje djece. Dijelili su to samo sa najbližima i izbjegavali određene društvene situacije iz straha da im se ne postave pitanja na koja ne žele odgovoriti ili da ne budu etiketirani kao propali roditelji.
Vrijeme i trud, koji su roditeljima bili potrebni da se nose sa situacijom u kojoj su njihova djeca, oduzimali su energiju i često su roditelje dovodili do toga da žrtvuju svoje društvene živote. Drugi aspekt bila su negativna iskustva roditelja u susretima sa drugima, što ih je dovelo do toga da postanu još selektivniji u svojim društvenim kontaktima. Roditelji se povlače iz odnosa kako bi se zaštitili od znatiželjnih pitanja drugih, tj. pitanja na koja jednostavno ne bi imali snage odgovoriti. Mnogi roditelji odlučuju se izolirati iz društvenog konteksta, jer nose stid i krivicu zbog problema svoje djece, ali i zbog straha da ih drugi ne ispituju.
Strategije za smanjenje krivnje i srama
Roditelji su se na različite načine nosili sa svojom osjećajem krivice, stidom i odnosima sa drugima. Međutim, postojao je zajednički obrazac – nakon što su u početku odlučili sami rješavati situaciju, mnogi su roditelji počeli osjećati potrebu povjeriti se nekome ili potražiti podršku. Baš kao što stid može biti snažan motiv za povlačenje tako i čežnja za razumijevanjem i pripadanjem može biti jednako jaka.
Nekoliko roditelja govorilo je o važnosti otvorenosti i razgovora sa drugima o problemima, iako je to zastrašujuće i izazovno. Neki od njih su opisali kako je otvorenost smanjila stid, pružila priliku za pomoć i podršku, te smanjila izolaciju ili usamljenost. Također, roditelji su govorili o tome kako je dobro razgovarati sa ljudima koji imaju slična iskustva, te kako im to često olakšava interakciju i smanjuje njihov osjećaj krivice kao roditelja djeteta sa problemima.
Kako bi se nosili sa osuđujućim stavovima drugih, neki su se roditelji okrenuli društvenim kontekstima gdje imaju priliku sresti osobe sa sličnim iskustvima. Ovi se konteksti također mogu protumačiti kao siguran prostor u kojem mogu biti iskreni na način na koji inače ne bi mogli bili. To su npr. udruženja u kojima se mogu sresti ljudi sa vlastitim iskustvima problema sa drogom. Za neke je roditelje to značilo oslobađanje od krivice i stida, te priliku za povećanu društvenu interakciju. I neformalna i profesionalna podrška za članove porodice pojedinaca sa problemom ovisnosti o drogama bitna je za smanjenje krivice, stida i stigme.